Identifikatori u programskom jeziku

Sve što koristimo u programiranju ima svoje ime. To se odnosi na varijable, konstante, metode, klase itd.. Kada se nešto deklariše, mora da se identifikuje svojim imenom. Ta imena nazivaju se identifaktorima.

Ova imena ne možemo da dajemo po svom nahođenju, već treba da pratimo određena pravila, koja zavise od:

  1. Tehničkog ograničenje jezika koji koristimo.
  2. Dobre tehnike programiranja.
  3. Kulture i standarda jezika.

Pod stavkom broj jedan obično podrazumevano ograničenja u pogledu dužine imena, početnog slova imena (to često ne može da bude broj ili neki specijalni karakter), i zabranu korišćenja nekih rezervisanih reči. Ako sam jezik ima svoje ime za neku funkciju, onda to ime ne može da se koristi za nešto drugo. Konkretna pravila zavise od samog jezika koji učite.

Dobra tehnika programiranja zahteva da imena budu smislena, i da postoji doslednost. Pod smislena podrazumevamo da neko ko čita programski kod lako razume njegov sadržaj. Na primer, ako varijablu nazovemo samo x, to nam ništa ne znači, ali ako je nazovemo veličina ili širina, onda znamo šta ona podrazumeva u konkretnom kontekstu. Što se tiče doslednosti, i ona je bitna, jer u suprotnom može doći i do problema i nerazumevanja.

Gotovo svi programski jezici imaju vodič i pravila za upotrebu identifikatora. Postoje 3 glavna načina pisanja imena, koje jezici kombinuju, svako na svoj način.

To su camelCase (svaka reč u složenom izrazu počinje velikim slovom osim prve reči), PascalCase (svaka reč, pa i ona prva počinje velikim slovom) i snake_case (reči u složenim izrazima su odvojene donjom crtom i sva počinju malim slovom).

Neki jezici koriste camelCase za varijable, a PascalCase za funkcije i slično. Sve zavisi od konkretnog jezika. Neko zajednično pravilo je da se konstante pišu velikim slovima.

Pogledaj još

Koji su nedostaci rada u IT industriji?

Vlada mišljenje da rad u informacionim tehnologijama predstavlja karijeru iz snova. Posao je zanimljiv, uzbudljiv, …