Kada će se pojaviti AGI (opšta ili generalna veštačka inteligencija)?

Granica između ljudskog razuma i mašinske obrade podataka nikada nije bila tanja. Od optimističnih najava Ilona Maska do uzdržanosti akademskih krugova, pitanje nastanka svestrane veštačke inteligencije prestaje da bude tema naučne fantastike i postaje deo naše neposredne budućnosti. Donosimo detaljnu analizu najrelevantnijih svetskih prognoza.

U eri neprestanog tehnološkog ubrzanja, jedno pitanje ne prestaje da zaokuplja pažnju, kako stručne javnosti tako i laika: kada će se pojaviti opšta veštačka inteligencija, u svetu poznatija pod akronimom AGI? Dok su današnji algoritmi tek visoko specijalizovani alati, vizija AGI sistema obećava stvaranje digitalnog uma sposobnog da parira čoveku u gotovo svakom intelektualnom poduhvatu.


Šta je zapravo svestrana odnosno opšta veštačka inteligencija?

Ukoliko bismo ovaj pojam želeli da približimo duhu srpskog jezika, AGI (Artificial General Intelligence) najpreciznije bismo definisali kao svestranu ili opštu veštačku inteligenciju. Za razliku od današnjih modela, koji su nalik vrhunskim šahistima nesposobnim da skuvaju kafu ili razumeju metaforu, svestrana inteligencija poseduje sposobnost prilagođavanja.

Reč je o sistemu koji ne čeka precizno uputstvo, već samostalno uči, shvata duboki kontekst i primenjuje stečeno iskustvo u potpuno nepoznatim situacijama. Govorimo o digitalnom polihistoru koji nije samo statistička mašina za predviđanje reči, već entitet sposoban za apstraktno promišljanje, dugoročno planiranje i istinsko razumevanje uzročno-posledičnih veza.


Od laboratorije do stvarnosti: primer buduće primene

Da bismo razumeli suštinsku razliku, zamislimo naučnika koji traga za lekom protiv retke bolesti. Današnja veštačka inteligencija može mu pomoći u obradi podataka i analizi molekula. Međutim, svestrana inteligencija otišla bi korak dalje. Ona bi samostalno uočila analogiju u istraživanjima iz potpuno druge naučne oblasti, osmislila laboratorijski eksperiment, predvidela logističke prepreke i istovremeno pripremila naučni rad, korigujući svoj pristup pri svakom neuspehu, bez ičije pomoći. U takvom scenariju, mašina više nije puki alat, već ravnopravan sagovornik i saradnik.

O ovoj civilizacijskoj prekretnici možda najbolje svedoči misao koja se sve češće čuje u akademskim krugovima:

„Svestrana veštačka inteligencija nije samo novi stepenik u programiranju. To je trenutak u kojem alat prestaje da bude sredstvo i postaje partner u razmišljanju. Ključno pitanje nije samo kada će se ona pojaviti, već i da li su naši etički i društveni temelji dovoljno snažni da izdrže tu brzinu promena.“


Pitanje „kada“ i dalje deli svetsku elitu u tri jasno definisana tabora

Glasnici optimizma. Na čelu ove grupe nalaze se Sem Altman iz kompanije OpenAI i Dario Amodei, prvi čovek kompanije Anthropic. Oni veruju da bi se prvi obrisi ovakvog sistema mogli pojaviti već tokom 2027. godine. Sličnog je stava i Ilon Mask, čija kompanija xAI ubrzano razvija modele za koje tvrdi da će uskoro nadmašiti ukupne kognitivne kapacitete čovečanstva.

Naučni konsenzus. Šira istraživačka zajednica okupljena oko platforme Metaculus, koja prikuplja hiljade stručnih procena, predviđa prekretnicu početkom tridesetih godina ovog veka. Istovremeno, opsežne ankete organizacije AI Impacts, koje obuhvataju autore hiljada naučnih radova, kao najrealniji horizont navode period između 2040. i 2050. godine.

Glasovi opreza i skepticizma. Među njima prednjači Jan Lekun, vodeći naučnik kompanije Meta. On podseća da današnji modeli uče gotovo isključivo iz teksta, bez istinskog razumevanja fizičkog sveta, zbog čega smatra da je AGI još decenijama daleko. Slično upozorava i kognitivni naučnik Gari Markus, ističući da bez korenite promene u samoj arhitekturi mašinskog učenja, istinska inteligencija ostaje nedostižan cilj.


Bez obzira na to čija će se prognoza pokazati kao tačna, čovečanstvo nepobitno stoji na pragu nove epohe. Napredak se više neće meriti samo brzinom procesora, već sposobnošću mašine da razume tanane nijanse ljudskog postojanja. Na tom putu, odgovornost onih koji ove sisteme stvaraju i usmeravaju biće podjednako važna kao i sama tehnologija.